I sve bilo je muzika, pokret i oblik. Redefinicija arhetipa lutka – teatra, subverzivni povratak njegovim korenima i smeo pokušaj Ratka Radivojevića da elementima prastare igre – bojom, svetlošću, šarenom plastikom, zvukovima i animacijom – proizvede ono što se naziva totalni teatar.
… More, more… je, kao forma, jedna grandiozna muzička partitura koju su zajednički pisali Ravel i Hacaturijan, i De Falja, Šopen i Bize, Šostakovič i Bajić, Brams i Mendelson i mnogi drugi, koja ima svoje stavove, svoja krešenda i alegro pasaže. Jezikom mora, to su bure i bonace, jezikom teatra, to su žestoke drame i komedije situacija. Sve zajedno: niz priča koje se stapaju u jednu, veliku pricu o životu…
Darinka Nikolić, Dnevnik, Novi Sad (17. januar 1995.)
Odnekud, kao iz mašte, naselili su se u mračnoj svetlosti scene ti raznoliki oblici koje kao da odavno poznajemo, još iz onih vremena kada se nismo ni rodili… I kao da su govorili: Gospodari smo pogleda i uzdaha, nemira i strepnji. Mi nismo mučna malaksalost, vec život. U raznim oblicima…
Danijela Stojković, Novosadska skala, 15. januar 1995.
U sadejstvu rediteljeve osnovne ideje o univerzalnosti života pod morem, inspirativne muzike, imaginacije i iskustva animatora, nastala je predstava – san, koja je svakom gledaocu dala mogućnost da za sebe uzme tačno onoliko koliko mu uzrast, vaspitanje, obrazovanje ili trenutno raspoloženje nalažu. Predstava More, more… samo sugeriše mogući ambijent u kome se odvija ova začudna pletisanka: beskrajni prostor okeanskih dubina. Ostavljena je mogućnost da je, u stvari, reč o kosmosu ili – možda – nečijem unutrašnjem svemiru.
… Sve je iza gledaoca kada se upali svetlo i obznani da je vreme za povratak sebi. I običnom životu. Da li smo prisustvovali priči o postanju ili samo o jednom snu o odrastanju? Da li smo gledali samo akcentirani insert stvarnosti ili dugo čeznutu bajku – odbrambeni mehanizam? Treba vremena i ponovljenih gledanja da bi se dokučili i neki drugi, mogući ključevi predstave More, more…
Sonja Jovanović, RNS Spektar, 26. januar 1995.
Predstava More, more… je povratak prapočetku – tamo gde je sve igra i ništa, njena posledica, gde je sve u kapi ili u moru i – uprkos Arhimedu, ima lakoću postojanja.
Lepota predstave je i u tome: sve se može dokazati i ništa poreći. Ili je sve na drugom kraju asocijacije: u sećanju na početak, u zatečenosti pred akvarijumom – scenom, u začaranosti igrom praiskonskih bića, pred posmatračima – voajerima, zauvek nasukanim na kopno.
Zaga Radović, Novosadske razglednice