Petak 8. avgust
Poslednja nedelja ovogodišnje jednomesečne, pete po redu, turneje BROD TEATAR PLOVNIM PUTEVIMA VOJVODINE. Budim se i gledam u nebo. Kažem sebi: neće padati! Do sada zbog kiše nismo otkazali nijednu predstavu, nećemo otkazati ni večeras u Novom Bečeju. Tu jutarnju mantru ponavljam već petnaest dana.
Preksinoć smo imali predstavu u Senti. Lepo letnje veče, više od dve stotine gledalaca koji su dugim aplauzom pozdravili glumce. Posle predstave kao i uvek koncert, ove godine sa nama je džez kvartet OSSA. Juče je bio slobodan dan. Kapetan Lala (Milan Lalić) i mornar-kuvar Peđa (Krmpot) ujutru su isplovili iz Sente i zaustavili se kod Ade jer sam planirao da organizujem vožnju za glumce i novinare brodom do Novog Bečeja. Na kraju sam ipak tu vožnju pomerio za nedelju, vozićemo se od Zrenjanina do Titela.
Par poslednjih dana sam sa Pećinkom (Vladimirom Kozbašićem), koordinatorom programa BROD TEATRA i sa Ahilom (Aleksandrom Oparnicom), organizatorom turneje, jurcao za naftom i benzinom. Unazad tri godine benzinska pumpa Radun-Avia mi je pomagala ali ove godine je to premalo i morali smo da tražimo pomoć i od NIS-a. I oni su nam izašli u susret. Nadam se da se niko neće naljutiti što smo tražili pomoć i od jednih i od drugih. Šta da radimo kad pozorište ne može bez podrške. Ispostavilo se da je dobro što je brod ukotvljen kod Ade jer nam je predsednik opštine Ade gospodin Bilicki Zoltan, kojeg sam prethodne večeri upoznao na predstavi u Senti, pomogao da nadjemo burad i uputio nas na sekretara mesne zajednice Mol, gospodina Rači Lajoša koji nam je dao vozilo da prevezemo naftu, koju smo dobili od NIS-a, od pumpe do broda.
U pola šest krećem sa ekipom za Novi Bečej, kao i svaki dan kombijem Izvršnog veća Vojvodine. Voze nas naizmenično Srđan, on je naš veliki prijatelj još od prošle godine. Doveze nas do broda i svako veče gleda predstavu. Ove godine ga ponekad menjaju Milorad i Aca.
Usput je palo nekoliko kapi kiše. Govorim sebi i ekipi nije to ništa, igraćemo! Stižemo u Novi Bečej, brod je već na obali. Vreme oblačno, ali toplo. Era (Milovan Filipović) vidi neke domaće kupače i odmah skače u Tisu. Obično glumci pitaju Tanju (Stojšin) koja je sa nama sve vreme turneje i koja ispituje kvalitet voda kroz koje plovimo, da li je bezbedno da se okupaju pa ako Tanja kaže da je voda u redu onda svi skaču. Kada se Era već obukao i otišao da pije kafu, Tanja me zove i pokazuje flašicu u kojoj je crvena voda, kaže da u vodi ima suviše fosfora. Pitam da li je opasno jer se Era kupao, a ona kaže da bi ipak trebalo da se istušira. Zovem Eru i kažem mu da se istušira ako ne misli večeras da svetli kada padne mrak. Era se baš i nije uplašio ali se ipak za svaki slučaj istuširao. Svejedno, on na sceni zaista uvek sija.
Taman smo namestili scenu i tehniku, a na obali je Pećinko počeo da drži radionicu o zapošljavanju (prateći program) kada je iznenada počela oluja. Prvi nalet vetra nam je pokidao deo scenografije i bacio je u Tisu. Potrčali smo da spašavamo tehniku i dekor. Potpuno se smračilo. Nazvao sam radarsku službu da čujem prognozu i rekli su mi da se očekuje pljusak sa olujom. Publika koja je počela da pristiže i koja se nije razbežala od prvog naleta vetra ipak je brzo pobegla kada je vetar počeo ozbiljno da udara i da ljulja brod. Mi smo na brodu sve uvili u najlone da ne bi pokislo. Vetar nije prestajao ali ni kiša nije počinjala. Publika se, međutim, definitivno razbežala. Predstave neće biti! Domaćini su nas pozvali na večeru u Dom kulture. Otišli smo tužni i postiđeni. Ješćemo a nismo odigrali predstavu. Razmišljam da možda ostanemo još jedan dan u Novom Bečeju da sutra ipak odigramo predstavu kad smo već tu, ali ipak odustajem jer meteorolozi nisu mogli sa sigurnošću da mi kažu kakvo će veče sutra biti. Dok traje večera izlazim napolje i gledam nebo. Tek oko 23 sata vetar je stao, krećemo za Novi Sad, svi se osvrćemo, osećam da svi očekujemo da se odnekud pojavi publika pa da brzo namestimo scenu i odigramo predstavu.
U kombiju do Novog Sada muk. Volim ovu ekipu jer su zaista jedinstveni i u sreći i u tuzi. Na rastanku im obećavam da sutra neće biti kiše, a ni vetra!
Subota 9. avgust
Budim se oko šest, nešto sam loše sanjao, ne mogu da se setim šta, sine mi da sinoć nismo igrali predstavu, možda je to, gledam kroz prozor, vetrovito ali bez kiše, smirujem se, večeras igramo! S tom mišlju ponovo zaspim i konačno ustajem u deset. Idem u jutarnju nabavku: hleb, mleko, novine.
Zovem kapetana Lalu da vidim da li je krenuo i kada će stići u Zrenjanin. Žali se da jedva plovi, vetar ga baca na obalu, ima problema sa motorom, kada doda veći gas motor prokuva. Pitam ga ima li trave u kanalu, bojim se da nam se ne ponovi Bač i nasukavanje broda. Dvadeset sati smo stajali u mestu i pokušavali da izvučemo brod iz travuljine. Na kraju sam morao, u kasne sate, da zovem gospodina Tomu Bogunovića, predsednika opštine Bač a on je alarmirao svoju vatrogasnu brigadu koja nam je pomogla da se iskobeljamo. Dakle, dobro je, nema trave. Nadam se da će motor izdržati do kraja turneje.
Pre podne mi je proletelo u telefoniranju na relaciji Lala, meteorolozi, Ahila. Uz sve to često gledam u nebo, potpuno sam se smirio, kiše neće biti, a ni vetra, dakle večeras igramo!
U 19 sati stižem sa glumcima u Zrenjanin, brod je već ispod pešačkog mosta. Možemo igrati i po kiši. Domaćin Vladimir Đurić, programski direktor Kulturnog centra dočekuje nas i zapitkuje da li nam šta treba. Pokazujem mu delove scenografije koju nam je vetar u sinoćnoj oluji izlomio i molim ga da dovede neke majstore da nam to poprave. Biće sređeno, reče i bi tako. Zanimalo me je kako će zrenjaninska publika primiti predstavu. To je publika koja zna šta je pozorište. Tačno onako kako su i Somborci reagovali. Veoma je zanimljivo da se glumci i publika koja često ide u pozorište osete i prepoznaju. Ne kazem da se glumci i ona publika koja možda prvi put vidi pozorišnu predstavu ne osete ali se sigurno ne prepoznaju. To je nešto nedokučivo u onom prvom slučaju.
Posle predstave dogovaramo se za sutrašnju plovidbu od Zrenjanina do Titela. Vožnja će trajati šest-sedam sati. Putuje se polako, stanemo na nekom proširenju u kanulu i kupamo se, Peđa napravi uvek dobar ručak, ove godine jednom je napravio sjajan brodet. Nikome nije hteo da otkrije recept (i ne zna da sam, dok je kuvao a ja se muvao po brodu, video da u brodet sipa mleko i sok od jabuke!?). Dakle, najlakše je šta će se jesti i piti. A sklopiti spisak putnika je već teža stvar. Glumci godinama znaju i prihvataju kao radnu obavezu da budu na brodu kada ima novinara. Autore pozovem ali nisu u obavezi. Novinari hoće – ali (!) moraju ranije da znaju kada se ide da bi mogli da planiraju, da se najave uredniku, da obezbede kameru ili fotografa…, prijatelji hoće – ali (!) da to putovanje bude vikendom, pa da ne traje duže od dva-tri sata… A ja opet moram da vodim računa da na brodu ne bude previše ljudi, možemo nas dvadesetak da putujemo da nam bude prijatno i komotno. Kasno uveče sklapam definitivan spisak, Ahila javlja ljudima kada i odakle se sutra kreće.
Nedelja 10. avgust
U 11 sati ukrcavamo se na brod. Tu su Neša (Nenad Milosavljević), novinar sa TV Super i snimatelj Vujke (Saša Vujičić). Napraviće polusatnu emisiju i snimiće celu predstavu sa dve kamere. Svi glumci: Era (Milovan Filipović), Nino (Ninoslav Đorđević), Nino je poveo i svoju trinaestogodišnju sestru Ivu koja je specijalno zbog vožnje brodom došla tog jutra iz Niša, Ervin Hadžimurtezić, Agota Vitkai Kučera, Cica (Nataša Vranešević) i Jovanka Božović i naš tonac Đole (Đorđe Ilić). Putuje ekipa „inženjera zaštite životne sredine” Tanja, Jezda (Igor Jezdimirović) – sa fotoaparatom, Bojan, zatim organizator Ahila, Duš i ja. Naravno kapetan Lala i Peđa. Dok se ukrcavamo svi ponešto nosimo: meso, hleb paradajz, paprike, lubenice, vodu, sokove i pivo. Nebo je vedro, kapetan se plaši vetra. Obećavam mu da ga neće biti. (Ispunio sam obećanje.) Peđa otpušta vezove i brod polako kreće. U kabini, sa Lalom dogovaramo brzinu, planiramo da je dovoljno da u Titel stignemo oko 19 sati, znači vožnja od pet šest kilometara na sat uz jedno stajanje za kupanje kod Carske bare.
Tanja uzima uzorke vode iz prljavog kanala. Plovimo, gledamo i jadikujemo. Ni sa jednim brodom se nismo mimoišli. Tu i tamo poneki pecaroš i poneka patka, ne pliva već hoda po travnatom tepihu koji je prekrio površinu vode, kupača nigde. I pored svega, pronalazimo lepotu u sporoprolazećim pejzažima, uživamo u njima i na suncu. Neša i Vujke intervijuišu ekipu, snimaju malo nas, malo kanal, obalu i pokoju čaplju, rodu ili jato galeba. Ipak je lepota prirode jača od čovekove nebrige.
Što smo dalje od naseljenih mesta kanal je čistiji. Oko 16 sati stajemo da se kupamo. Lala ne spušta sidro nego se vezuje za trsku uz obalu. Spuštamo merdevine sa broda i niko neće prvi da uđe u vodu. Era je najhrabriji. Za njim svi uleću uz ciku i vrisku. Za to vreme Peđa je završio roštilj i posle ručka nastavljamo vožnju. Lako i brzo prolazimo prevodnicu kod Stajićeva, kao uostalom i sve ostale prevodnice jer su nam prijatelji iz Voda Vojvodine, koji su sa nama još od prve godine, sve to organizovali i olakšali. U Titel stižemo oko 19 sati, na obali nas čeka naša draga prijateljica Dušanka Buvač, direktorica gradske biblioteke. Već je organizovala da se donesu klupe i priključak za struju. Već petu godinu dolazimo u Titel, prošle godine smo imali premijeru i počeli smo turneju iz Titela tako da sam siguran da će biti publike.
Onog momenta kada se brod ukotvi počinje frka. Glumci nameštaju scenu Lala, Peđa i Đole razvlače kablove za struju, „inženjeri” uzimaju uzorke i ispituju vodu, Pećinko i Ahila iznose izložbu „Bogatstvo različitosti” na obalu, glumci oblače kostime, i na kraju frke – tonska proba. Posle toga pola sata zatišje do predstave. Prvi put od kako smo na turneji napadaju nas rojevi komaraca. Pošto sam titelski zet objašnjavam im da će se do 21 sat komarci najesti i pustiti nas na miru. I stvarno, kada su upaljeni reflektori komaraci su nestali. Možda su se preselili u gledalište da i oni malo konzumiraju pozorište, kao desert. Posle predstave džez trio OSSA zadržao je još dugo publiku na obali, a zatim nas je gospodin Milivoj Petrović, predsednik opštine Titela pozvao na koktel.
Ponedeljak 11. avgust
Slede dva dana bez predstave ali smo i dalje u akciji. U 11 sati imali smo konferenciju za štampu. Najavio sam novosadsku premijeru a posle toga smo pričali o pratećim programima koji se odvijaju pre početka predstave. Pećinko (Vladimir Kozbašić) pričao je o Info seminarima posvećenim informisanju mladih u ruralnim sredinama i o postojećim podsticajnim merama za zapošljavanje u Vojvodini i Srbiji i o izložbi fotografija „Bogatstvo različitosti“ u organizaciji Razvojnog fonda za mlade i Studentskog kulturnog centra Novi Sad, Mela (Melanija Kološnjai Nenin) predstavila je projekat „Moje društvo i ja“ koji ostvaruje UG „Ukrštanje”, a Tanja Stojšin je opisala projekat „Misli globalno, meri i edukuj lokalno“ u ogranizaciji Inženjera zaštite životne sredine i ispričala do čega je došla ispitujući vodu mobilnom ekološkom laboratorijom na turneji BROD TEATAR PLOVNIM PUTEVIMA VOJVODINE. Novinare je zanimalo kakva je voda na plovnim putevima Vojvodine. Kao da su se nadali da će laboratorija pokazati drugačije rezultate od onoga što se vidi golim okom.
Utorak 12. avgust
Uzbuđenje pred novosadsku premijeru raste. Organizujemo dolazak i pristan za brod. Naši prijatelji iz Kapetanije Novi Sad i Gradskog zelenila su već pet godina uz nas i uvek su tu da nam pomognu. Brod je predveče pristao između Luke Novi Sad i Varadinskog mosta, na našem starom mestu.
Koliko smo svi uzbuđeni zbog premijere toliko je ekipa i tužna jer su svi svesni da se kraj turneje približio. Ne znam kome je žalije. Možada je ipak Jovanki. Ovo joj je prvi profesionalni angažman (završila je drugu godinu studija glume) i pokazala se kao zaista talentovana glumica. Pre neki dan mi je rekla kako će posle turneje da odnese kući svoj kostim i moju masku, za uspomenu, jer ovako nešto nikada nije doživela. Obradovala se kada sam joj rekao da ćemo predstavu od jeseni igrati na sceni Pozorišta mladih u Novom Sadu i da zato kostim i maska ostaju u pozorištu do daljnjeg, a kada predstavu skinemo sa repertoara može da nosi šta kod hoće. I Ervin je tužan zbog kraja turneje ali je i zadovoljan. Uloga mu je zaista legla, rekao sam mu da je odličan, a vidim da i on to zna. Ervinu je ovo treća predstava u Brod teatru. Ninoslavu druga. Ninoslav je ove godine pokazao da uz dobru glumu odlično i peva. Zaista je šteta što tako dobri glumci nisu negde u stalnom angažmanu a opet, možda je to i njihova sreća, mogu da biraju gde će i šta igrati. Nino se na sceni ne štedi i ne krije osećanja dok je ovako uzdržan momak. Cica je zato i ovako i na sceni lepršava, ispunjena pozitivnom energijom i ništa ne krije. I ona je drugu godinu u Brod teatru. Svaki dan dolazi u novosašivenom delu garderobe. Ove godine pored glume ona je asistent kostimografa a prepustio sam joj da zajedno sa Jovankom uradi koreografiju. Agota je od početka plovnih puteva sa nama. Uvek je orna za rad, i ne pita da li će morati celu ulogu da otpeva ili otpleše, pristaje na sve i daje primer dugima. Za Eru sam već rekao da sija na sceni i tu nema šta da se doda, ali ni oduzme. Jedino njemu dozvoljavam da izmišlja i dodaje tekst na šta su drugi ljubomorni, ali šta da se radi. Era je Era. Malo se šalim da će nas ostaviti kada postane TV zvezda, a malo se i pribojavam. Era tvrdi da neće.
Oko 22 sata sa Duškom idem do broda. Tamo je Ahila sa Peđom, Lala je otišao kući da se vidi sa porodicom. Vidim da je struja prikačena. Đole je bio, tiho uključio i još tiše nestao. Đole je jedan od onih ljudi kod kojih sve može, što je strašno retko u pozorišnoj tehnici. Svi obično prvo kažu da ne može, onda sledi rasprava, da bi se na kraju nekako pokazalo da može. Kod Đoleta odmah sve može. Pri tom, Đole u toku cele turneje progovori tek po koju reč, najčešće „pa… može”.
Sreda 13. avgust
Već u pola devet ekipa sa SPENSA je došla da namesti tribine ispred broda. Moći će da sedne 250 do 300 gledalaca, ako se stisnu. Ostali će sesti na obalu i na bedem na keju. Još juče sam poslao mejlom i SMS-om pozive pokrajinskim i gradskim čelnicima, novinarima, prijateljima i sponzorima. Mnogi su na godišnjim odmorima, neki se zahvaljuju i kažu da neće moći da dođu a neki potvrđuju dolazak kao gospođa Jadranka Beljan-Balaban Pokrajinska sekretarka za regionalnu i medjunarodnu saradnju. Takođe su mi potvrdili i Daca Srećkov i Brana Andrić pomoćnici Pokrajinskog ministra za kulturu Milorada Đurića koji je na odmoru ali svesrdno podržava turneju Brod teatar plovnim putevima Vojvodine. Javio mi se i moj drug Marko (Lagator, direktor I-Company) koji od prvog dana učestvuje i pomaže naše plovidbe, neće moći da dođe iz opravdanih razloga. Nema veze, Marko i Minja su gledali predstavu na premijeri u Bačkom Petrovcu gde su nam divni domaćini već nekoliko godina Andrej Meleg i Pavel Čanji, direktor slovačkog pozorišta.
Ekipi sam rekao da dođu u 19.30, međutim svi su došli ranije. Uzbuđenje zbog nastupa pred novosadskom publikom čini svoje. Već u 20 časova publika je počela da dolazi i da zauzima mesta na tribinama, u 20.30 tribina je bila puna, a u 21 sat je bilo toliko sveta da ni tri tribine ne bi bile dovoljne. Na kraju su ljudi posedali na pesak i na okolni bedem ali je ih ostalo isto toliko da stoji. Glumce je ponela ta atmosfera i odlično su igrali a na kraju im se publika zahvalila zaista dugim aplauzom. Posle predstave pozvao sam autore da se popnu na brod i da se poklone publici. Pisac Pisarev se ne pojavljuje, ja ponovim poziv nekoliko puta i pitam da li je tu kad se iz tišine uzdigne ženski glas: „Evo ga, ovde je!”(nisam prepoznao čiji, a posle mi Đorđe kaže: „Rođena žena me ocinkarila”) Utom se iz gužve probija sav zadihan Pisarev. Zovem scenografa Nikolu Džafa, ni njega nema. Sada se već nerviram i on se izgubio (posle sam čuo da nije mogao da se probije do broda). Romana Knežević, kostimograf i Nemanja Radivojević kompozitor sedeli su u blizini, sva sreća, i odmah su došli. Celoj ekipi sam se javno zahvalio jer su svi odlično obavili posao. Posle premijere organizovali smo koktel. Po gužvi na koktelu vidim da se većini predstava dopala. Već oko ponoći se razilazimo, čeka nas i sutra predstava.
Četvrtak 14. avgust
Danas završavamo ovogodišnju turneju. Stiže me neopisivi umor. Prisećam se prve turneje 2004. godine koju je podržao i učinio mogućom Robert Kolar, tadašnji Ministar kulture grada Novog Sada. Od tada do danas putovali smo svakako, i malo je ko verovao da ćemo uspeti. Posle pet godina mogu samo da zamislim kako će izgledati turneja iduće godine. Zahvaljujući Izvršnom veću Vojvodine i njegovom predsedniku Bojanu Pajtiću brod će biti rekonstruisan i moći će da plovi od Deronja do Amsterdama. Imaće dva motora i naravno, scenu koja će biti najsavremenije opremljena. Na taj način Pokrajina i grad Novi Sad posle dugo vremena dobiće novo pozorište!
Ono što je najzanimljivije je to da je Bojan Pajtić dugo godina bio glumac u Senti i kada je trebao da krene na akademiju ipak se odlučio za studije prava a Robert Kolar je diplomirani glumac! Kakva sreća za Brod teatar da su glumci odlučili o njegovoj sudbini. Rekao sam im da će kad god zažele ulogu imati zagarantovano i počasno mesto u Brod teatru.
Obojica su bili na svim premijerama do sada, a večeras neće biti ni Bojan ni Robert. Odgledaće predstavu kada je budemo igrali u pozorištu. Uvek su dobrodošli.
Ratko Radivojević
foto Igor Jezdimirović